Gimnazija Dr. Ivana Kranjčeva Đurđevac

Suradnja učitelja iz OŠ Ferdinandovac, OŠ I. Lackovića Croate Kalinovac i Gimnazije Dr. I. Kranjčeva Đurđevac ostvarila se ove godine uz proslavu Dana učitelja zajedničkim dvodnevnim  izletom u Dubrovnik – Međugorje – Mostar.

Na put smo krenuli autobusom u 21,00 sat iz Đurđevca i nakon noćne vožnje stigli u ranim jutarnjim satima u dolinu Neretve – „zeleni biser“ južnog hrvatskog primorja. Deltu Neretve na jugu hrvatske obale Jadranskog mora čini bogata i plodna površina od 12 000 ha zemlje prošarane kanalima i omeđene dinarskim planinama. Čovjek je tu pokazao svoju moć te je uz melioraciju i kultivaciju stvorio bogato poljoprivredno zemljište na kojem se pretežito uzgajaju agrumi, masline, lubenice, šljive, ali i raznovrsno povrće.

Močvarna vegetacija uz rubove kanala stanište je mnoštva različitih vrsta ptica.

Ploveći tradicionalnom neretvanskom lađom može se osjetiti zov divljine u uskim kanalima i rukavcima, doživjeti prava „nirvana“. Mi smo pak uz smokve i rakiju te gostoljubive lađare osjetili draž prirode u ovom savršenom vodenom labirintu ukrašenom cvjetovima lopoča i lokvanja, šaša i trske. Natovareni vrećicama mandarina koje smo kupili tu direktno od uzgajivača krenuli smo do „bisera Jadrana“ – Dubrovnika. Saznali smo od našeg vodiča Paula koji je ležerno i slikovito objašnjavao povijesne činjenice o svom rodnom gradu čitav niz činjenica nakon čega sam ipak morala pogledati u literaturi nešto o znamenitostima u Dubrovniku.

„Stradun ili Placa je glavna ulica u staroj gradskoj jezgri, ali i u Dubrovniku općenito. Naziv "Stradun" potječe od Mlečana i podrugljiv je naziv za veliku ulicu, a ime "Placa" potječe od latinske riječi "platea", što znači "ulica".

Na mjestu današnjeg Straduna u prošlosti je bio močvarni teren koji je razdvajao Ragusu od Dubrave. Nasipavanjem močvare u 9. stoljeću, stanovništvo je stvorilo jedan grad.

Stradun se proteže u smjeru istok – zapad, a nalazi se između dvoja gradska vrata (Vratima od Pila i Vratima od Ploča). Na početku i na kraju Straduna nalaze se i dvije fontane (Velika i Mala Onofrijeve česma) te dva zvonika (Gradski zvonik i zvonik franjevačke crkve i samostana). Stradun je popločen kamenim blokovima, uglačanim do sjaja drvenog parketa, pa ga nazivaju i ulica – salon. Svoju namjenu, Stradun je dobio u 12. stoljeću, a današnji je izgled dobio nakon katastrofalnog potresa 1667. godine, kad je veliki broj građevina bio srušen. Starije slike Dubrovnika nam pokazuju kako zgrade na Stradunu prije potresa nisu imale tako tipiziran izgled kao danas, mnoge su imale arkade kao palača Sponza,a neke su bile i ukrašenije. Današnji izgled zgrada na Stradunu potječu iz razdoblja poslije potresa 1667. godine, kada je Statutom Dubrovačke Republike bio određen način gradnje stambenih zgrada: u prizemlju je uvijek bio trgovačko – poslovni prostor s vratima na koljeno, a u veliki se magazin ulazilo iz sporedne ulice. Na prvom je katu bio stambeni prostor, dok su sobe bile na drugom katu. Kuhinja i ostale gospodarske prostorije su se uvijek nalazile u potkrovlju. Naime, nakon potresa, u Gradu je buknuo požar, koji je uništio velik broj stambenih i ostalih zgrada. Odredbom da se kuhinje presele u potkrovlje spriječavalo se širenje požara.

Stradun završava trgom Luža ispred Gradskog zvonika te tako obuhvaća veći broj važnijih spomenika unutar stare gradske jezgre te je tako omiljeno šetalište domaćeg stanovništva, kao i stranih turista.

Danas se Stradun koristi za svečanu procesiju za vrijeme proslave Feste sv. Vlaha, 3. veljače, a odabrati doček Nove godine na Stradunu se proglašava među 10 najboljih odabira u svijetu svake godine.“

Tijekom poslijepodneva smo iz gradske luke brodicom, za svega desetak minuta, stigli na Lokrum – puhao je jugo. Toliko je bilo lijepih prizora koje smo ovjekovječili fotoaparatima.– omiljeno izletište, izletište tako blizu Grada, a tako egzotično daleko, srednjovjekovno tajanstveno.

Otok Lokrum prvi put se spominje 1023. godine kao mjesto utemeljenja benediktinske opatije i samostana. Prema legendi je baš na Lokrumu spas od brodoloma našao Richard I. Lavljeg Srca, vraćajući se 1192. godine s križarskog pohoda iz Palestine. Zavjet po kojemu će, ako se spasi, izgraditi crkvu na mjestu spasenja, djelomično je ispunio. Spasio se iskrcavši se na Lokrumu, ali je na molbu Dubrovčana pristao da crkva bude sagrađena u samom Gradu. Na Lokrumu je 1839. godine boravio Maksimilijan Ferdinand po čijoj je želji izgrađen dvorac u obliku tornja, uređen prekrasan vrt i staze-šetnice.

Ime otoka Lokrum ukazuje da je još u davna vremena tu raslo bilje iz dalekih krajeva svijeta (lat. acrumen=kiselo voće). Od vremena benediktinaca preko Maksimilijana Habsburškog do danas, tradicija uređivanja vrtova i introdukcije (unošenja) egzotičnoga bilja, nastavljena je osnivanjem Botaničkog vrta 1959. godine. Većina biljnih vrsta potječe iz Australije i Južne Amerike, a posebnu zanimljivost predstavljaju zbirke eukaliptusa, te kaktusa i sukulenti. Otok Lokrum proglašen je 1963. godine Upravljanim prirodnim rezervatom, a 1976. godine Specijalnim rezervatom šumske vegetacije.

Na otoku se nalazi malo jezero zvano Mrtvo more koje je povezano s otvorenim morem a pogodno je za kupanje djece i neplivača.

Na uzvisini Lokruma je tvrđava u obliku zvijezde Fort Royal, koju su sagradili Francuzi 1806. godine, a s koje se pruža predivan pogled na Dubrovnik, Cavtat i otoke.

Navečer smo stigli u Međugorje. Šetnjom do svetišta Majke Božje i okolnog parka s mjestima za molitvu, paljenje svijeća, bdijenje i meditaciju ispunili smo  vrijeme prije odlaska na spavanje. Kišno jutro sljedećeg dana nije nas omelo u namjeri da odemo do Brda ukazanja i pomolimo se za svoje nakane.

Praćeni kišom krenuli smo put Mostara. Razgledavanje slavnog mosta i starog dijela završili smo ukusnim originalnim ćevapima. Na putu prema Đurđevcu odahnuli smo u Jablanici i vidjeli most na Neretvi ( poznat po bitci za ranjenike iz drugog svjetskog rata), a onda i nakratko već pod noćnim svjetlima poznati slap u gradu Jajcu.

 Bila su to dva dana ispunjena susretima s dosad nepoznatim, manje poznatim ili pak poznatim ljudima i mjestima. Vrijedno sjećanje za neke dane melankolije kad osjetimo da nam je svakodnevica teško podnošljiva.