Gimnazija Dr. Ivana Kranjčeva Đurđevac

 Dr.sc. Radovan Kranjčev o dr. Ivanu Kranjčevu

Sin dr. Ivana Kranjčeva, dr.sc. Radovan Kranjčev je na našu molbu istražio životni put svojega oca i ljubazno nam ustupio podatke. Zahvaljujemo ovim putem gosp.Kranjčevu. U privitku se nalazi opširan životopis, u originalnom obliku, kako nam je dostavljen. Za učenike naše škole i za građane Đurđevca ovo je vrijedan dokument za spomenicu škole.

DR. IVAN  KRANJČEV

ŽIVOTOPIS

Rođen je 1. ožujka 1900. godine od majke Marije i oca Tome u Đurđevcu, u Podravini. Nakon Osnovne škole,  1919. godine završava Veliku Kraljevsku Gimnaziju u Požegi i 1921. g.  upisuje Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu (filozofija, prirodopis, zemljopis). U svojstvu profesora dobiva svoje prvo zaposlenje u Gimnaziji u Bakru od 1924. do 1925. godine. Od jeseni 1925. do 31. svibnja 1947. kao profesor, odnosno  od 1936. i kao ravnatelj Gimnazije, tj. Građanske škole, zapošljava se u Đurđevcu.

Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1926. godine brani disertaciju pod naslovom  „Ekonomski razvitak Đurđevca i đurđevačkih konaka“ s etnografskim prikazom. Ako izuzmemo tegobne i gladne godine preživljavanja tijekom Drugog svjetskog rata, tih petnaestak godina /1925.- 1940./ jedino je životno razdoblje u kojem u punoj mjeri ostvaruje svoj profesionalni  i društveni rad.

Godine 1933. ženi se Anastazijom rođ. Lončar. Gradi kuću nakon potresa 1936. i podiže šestero djece. Od godine 1936. ravnatelj je Građanske škole u Đurđevcu. Obogaćuje prirodopisnu zbirku te uređuje poljoprivredni kabinet kao jedno od sredstava za obrazovanje poljoprivrednika.

Već od 1925. godine kada dolazi u Đurđevac aktivan je u radu pomlatka Crvenog križa  u školi i rodnom mjestu te razvija razgranatu djelatnost i daleko izvan Đurđevca. Svoje učenike, osim na područje Đurđevačkih pijesaka, vodi  na bezbroj ekskurzija u bližu i dalju okolicu ostvarujući i na taj način načelo očiglednosti nastave i princip zavičajnosti. Surađuje s vjeroučiteljima na unapređenju nastave vjeronauka, a i sam je sa cijelom obitelji aktivni vjernik.

Osim rada u školi u velikoj se mjeri angažira na različitom društvenom radu. Kao suradnik Dr Vidakovića  1938. g. aktivira se na izradi prvog provedbenog prostornog plana Đurđevca. Surađuje s Društvom za uljepšavanje Đurđevca i u stručnom i praktičnom pogledu potiče njegov rad. Formira značajnu privatnu filatelističku zbirku.

Najveći dio vremena izvanškolskih aktivnosti posvećuje pronalaženju i prikupljanju etnografske građe Đurđevca i njegove najuže okolice. Strastveni je fotograf koji otkriva i okom kamere bilježi mnoge etnografske pojedinosti i mnoge dijelove prirode od kojih su neki bili tada po prvi puta zabilježeni u Podravini. To se u prvom redu odnosi na  uže i šire područje Đurđevačkih pijesaka i njihovog živog naselja. Godinama obilazi mnoge obitelji i njihove stambene i gospodarske objekte i kod mnogih kazivača bilježi i fotografira bezbroj etnografskih  i arhitektonskih sadržaja svojeg Đurđevca. Tako su nastale čitave serije fotografija ručnika i drugih tekstilnih predmeta u starim domaćinstvima, zabilježeni su svi postupci od uzgoja lana i konoplje do izrade i primjene domaćeg platna te snimljeni mnogi stari alati i druga pomagala u domaćinstvu koji su već davno nestali iz upotrebe. Svoje foto-zapise sam je u improviziranom laboratoriju pretvarao u uspjele fotografije. Na taj način nastalo je na tisuće fotografija spremljenih u nekoliko velikih foto-albuma, te mnogo foto-negativa izrađenih na staklenim pločama. Nažalost, najveći dio  te građe uništen je u vrijeme rata kad su razne vojske pokrale ili uništile vrijednu foto-tehniku i ostali pribor. Samo mali dio te građe u obliku fotografija te foto-negativa uspio se sačuvati te je moj brat Branko 1959. godine Institutu za jezik i Odsjeku za etnologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu predao preostalu foto-dokumentaciju Dr Ivana Kranjčeva koja  je sadržavala autorove originalne fotografije etnografskog sadržaja s dijelom foto-negativa na staklenim pločama.

Na mnogobrojnim putovanjima i u mnogobrojnim susretima  sa starim ljudima u zavičaju i neposrednoj okolici, velik dio svog vremena, znanja i upornosti posvećuje prikupljanju i bilježenju riječi i frazema starog đurđevačkog kajkavskog govora. Tako je između 1930. i 1935. godine nastala kartotečna zbirka od nekoliko tisuća riječi i frazema koja je mogla poslužiti kao građa za izradu kajkavskog rječnika.Velik dio zbirke tijekom ratnih godina je uništen, te je zalaganjem brata Branka Kranjčeva 1965. g. Institutu za jezik, odnosno  Odjelu za filologiju JAZU u Zagrebu, predan samo ostatak zbirke s karticama 1527 riječi i s „Napomenama uz zbirku“.

Osobito u razdoblju od 1937. do 1940. godine svestrano surađuje sa ravnateljem Šumarije u Đurđevcu Ivanom Šavorom na pošumljavanju ogoljelih površina Đurđevačkih pijesaka. Sa svojim učenicima i s mještanima Đurđevca organizira mnogobrojne višegodišnje akcije pošumljavanja. U tim akcijama posađeno je na desetke tisuća sadnica crnog bora pa je do tog vremena najveći dio Pijesaka pošumljen.

Baveći se i sam poljoprivredom, vinogradarstvom i podrumarstvom, na vlastitom poljoprivrednom imanju kao primjer mnogim poljoprivrednicima uvodi modernije metode obrade tla i nove kulture u stočarstvu i livadarstvu. Na vlastitom primjeru propagira modernije sušenje sijena, prakticira u stočarstvu uzgoj travno-djetelinskih smjesa i travnjaka s više otkosa godišnje, uvodi nove pasmine svinja jorkšir i berkšir i za Podravinu tada novu simentalsku pasminu goveda, te naglašava značaj voćarstva, oplemenjivanja bilja i podizanja modernih  voćnjaka i novih na filokseru otpornih sorti vinove loze. Surađuje s Livadarskom zadrugom, promiče sjetvu i uzgoj kvalitetnih „slatkih“ trava te njihovu sjemensku proizvodnju i naglašava  suvremeniju ishranu stoke uvođenjem novih krmnih kultura i novih načina njihovog uzgoja. Kao pionirski pothvat u ovom dijelu Podravine, nabavlja moderne strojeve i uređaje za sjetvu žitarica, površinsku obradu tla i odvoženje gnojnice. Vlastitim primjerom propagira vrijednost i čuvanje stajskog gnoja, proizvodnju komposta, značaj malčiranja, izgradnju betonskih gnojišta, cisterni za gnojnicu i nabavu odgovarajućih crpki.

Početkom Drugog svjetskog rata zamire sav rad, 16. VIII 1942. prekida pisanje ljetopisa škole u Đurđevcu, a preostali dio njegovog života i života obitelji svodi se na više-manje uspješno izbjegavanje raznih strahota rata i poraća i puko preživljavanje. Odbija formalnu i aktivnu suradnju sa svim vlastima od 1941. do 1945. godine čime na političkom planu pada u nemilost, a partizanska vlast, prema kojoj svojim životom i životnim krščanskim nazorima postaje istaknuti oponent,  traži samo povod i izgovor za njegovo micanje s javne scene. Između ostalog, svojim vjerskim i vjerničkim uvjerenjima i praksom postao je „loš“ primjer u svojoj okolini, čiji su politički eksponenti pod parolom „Mi nosimo kape na tri roga, borimo se protiv boga“ vjerovali kako će izgraditi bolji svijet uništavajući na ovaj ili onaj način sve svoje političke protivnike i ljude koji drugačije misle.

Pronašavši i izmislivši optužbu kako je zatajio „viškove“ žita gladnih poratnih godina i time se ogriješio o narodnu vlast, već 27. ožujka 1947. optužen je i osuđen na godinu dana zatvora s prisilnim radom u Lepoglavi, no zbog amnestije 26. lipnja, psihički i fizički shrvan, pušten je kući i ostaje neko vrijeme bez zaposlenja.

Kako bi ga što više udaljili od Đurđevca i obitelji, kao profesora, 13. ožujka 1948. vlasti ga šalju na službu u Gimnaziju u Vukovar. Unatoč teškim uvjetima poraća, u Vukovaru uspješno radi u školi i raznim vanškolskim aktivnostima sve do 7. srpnja 1949. godine kada ga vlasti na njegovu molbu premještaju u Gimnaziju u Bjelovaru kako bi bio bliže obitelji. Razvija i ovdje bogatu aktivnost u školi, posebno unapređujući praktičnim radom  metodički uzornu nastavu biologije u gimnaziji. Zbog svojeg osobitog dara predavanja i didaktičkog oblikovanja nastave, među učenicima stekao je nadimak Ivan Zlatousni. Hraneći se u gradskoj menzi i skupljajući ostatke hrane u restoranu, pomaže prehranjivati mnogočlanu obitelj. U Bjelovaru ostaje do 1954. godine kada počinje pobolijevati, da bi 1957. godine umro u Đurđevcu od karcinoma u 57. godini života.

U Koprivnici,  20. prosinca 2011. godine.

                                                                    Dr. sc. Radovan Kranjčev, prof.