Gimnazija Dr. Ivana Kranjčeva Đurđevac

Danas, 18. studenoga 2011. obilježava se dvadeseta obljetnica pada herojskog grada Vukovara.  U svim razrednim odjelima, 1. sat je posvećen sjećanju na grad Vukovar . Materijali su u nastavku.

U spomen na vukovarske žrtve danas palimo lampione na Trgu mladosti u Đurđevcu. Očekuje se da će se uz učenike OŠ Grgura Karlovčana, učenike Strukovne škole Đurđevac ovom simboličnim činu pridružiti i učenici gimnazije – Đurđevčani . Okupljanje je ispred Osnovne škole u 16,45 te se zajednički u koloni kreće do Trga mladosti gdje će se održati kratak program.

 Gradu Vukovaru                                

Oružana pobuna Srba u istočnoj Slavoniji počela je 02. svibnja 1991. kada su srpske paravojne postrojbe masakrirale dvanaestoricu hrvatskih policajaca u Borovu Selu kraj Vukovara. Nakon toga je izvršena okupacija Baranje te su započeli napadi na Osijek i Vinkovce, a od 25. kolovoza 1991. počela je bitka za Vukovar. Prema procjenama grad je napadalo od četrdeset do šezdeset tisuća vojnika sa oko 600 oklopnih vozila te potporu zrakoplovstva. Opkoljeni je Vukovar branilo od sedamsto do osamsto pripadnika Zbora narodne garde i policije te oko tisuću dragovoljaca iz svih dijelova Hrvatske, Bosne i Hercegovine te dijaspore. Danonoćni napadi trajali su punih osamdesetpet dana i noći ,a 18. studenog 1991. Vukovar je pao. Nakon okupacije grada ranjenike iz vukovarske bolnice i dio branitelja agresorska je vojska poubijala na Ovčari. Ostali branitelji i dio civila odvedeni su u koncentracijske logore u Srbiji, a drugi je dio civila prognan. Nad Vukovarcima i njihovim gradom počinjeni su zločini genocida, urbocida i kulturocida. Doprinos i žrtva Vukovara obrani Republike Hrvatske nemjerljivi su. U vukovarskoj bitci agresorska je vojska materijalno, politički i psihološki bitno oslabljena. Vukovar je zbog doprinosa u obrani Republike Hrvatske postao simbol hrvatskog otpora agresiji.

Nastavnica Alenka Mirković opisuje kako su se tada učenici nosili s počecima rata i prvim žrtvama:

„Od cijelog VIII e na nastavu je došlo manje od trećine učenika a i da su svi stigli bilo bi pretjerano očekivati kako su u stanju skoncentrirati se na ispitne zadatke. No oni su željeli biti sigurni da ispit neće pisati pa je već s vrata krenulo uobičajeno nadmudrivanje: nastavnice, jel tako da nećemo pisati ispit? A zašto ne bismo? Pitala sam trudeći se da ostanem ozbiljna. „Pa pola nas nema..“

„Pa dobro…pola će vas pisati ispit danas, a pola slijedeći put.“

„Ma.. .Ne možemo mi danas pisati ispit… pa znate li vi da smo jedva došli u školu?“ rekao je jedan, a ostali se trudili sjetiti svih ratnih filmova koje su gledali pa su mi objašnjavali kako su „puzali do škole da izbjegnu metke, preskakali bodljikavu žicu, provlačili se pored neprijateljskih bunkera“. Na kraju sam im smijući se zadala zadatke za ponavljanje pa su se bacili na posao. Humor kojim su popratili jučerašnje događaje pokazivao je da se još uvijek više plaše ispita nego rata, ali i da nisu potpuno svjesni ozbiljnosti situacije.“

Danas je možda teže razumjeti događaje i ono vrijeme. Stoga danas čitamo tekst Siniše Glavaševića " Priča o djetinjstvu" koja se nalazi u prilogu.

I njegovu poruku budućim naraštajima koja je bezvremenska i upozoravajuća: